MESS KRITIKA: Voajeri straha

MESS KRITIKA: Voajeri straha PIŠE: Lami ja Milišić „ Deinos “ , pos ljednja predstava ovogodišnjeg MESS-a , in scena cijom plesnog podijuma isprva djeluje kao anticipacija proslave još jednog uspješno uprilič enog izdanja festivala. Ovaj autorski projekat Amile Terzime hić je ne samo razli o vruć vosak svog pečata na 66. MESS, nego pritom do članova svoje publike iskapao putanju koja će ih , barem još neko vrijeme , podsjećati na ono št o su „ Deinosom “ proživjeli. Ova plesna p redstava uvodi nas in medias re s u kamerni mizanscen , obojen drečav i m svjetlima i ritmom elektronske muzike pa se ulaskom u teatarsku dv oranu uskim hodnikom osjećamo gotovo kao da smo spontano pronašli put do neke tajne zabave. Zavirivši u nepoznato, očekuje nas jednosatna izvedba koja govori je zikom tijela, u sv oj njegovoj potenciji za transformisanje, deformisanje, ustroja v anje i rastroj njegove int imne (a time i političke) moći . Četvrtasti prostor scene uokviruje raz u đeno pozicionirana publika, u čiji reon glumci povremeno zalaze. T o je taj utisak liminalnog p rostora bliskosti njihovih i naših tijela , dok nas sve njiše ista muzika. Prostor je mapiran s nekoliko scenografskih elemenata – oni su , zajedno s kostimografijom (a za oboje je zaslužna L e jla Hodžić) , o rijentiri radnj e, statične osovine oko i između kojih fluidnost tijela , a i duha , dobija na intenzitetu. Simultanost dekonstruk cije scenskih radnji ansa mbla samouvjereno vlada mapiranom teritorijom pa je ova hvale vrijedna koreografij a Amile Terzimehić sve vrijeme trajanja predstave držala članove publike u dubokoj pozornosti i pola k o ih odlučila zaraziti transom opetovanih pokreta kojima se žen s ki i muški dio ansambla među sobno privlačio i od bija o. Vr lo brzo nam postaje jasno da su se muškarci povu kl i u publiku , da iz mraka promatraju žene na sceni, čiji izri čaj utom p ostaje poletniji pa sve zajedno obuj mljuju prazan prostor scene i čine ga svojim. Ve ć tada, a tako će ostati do kraja predstave, čujemo kikot žen a, dok muškarci ostaju nijemi, vrebajući iz zasjede. Gradacij a napetosti između muških i ženskih tijela kroz radnju „ Deinosa “ je, zahvaljujući i dramaturgiji Emine O merović, raslojen a u stadije k ro ćenja pojedinih dijelova žene od strane muškarca, da bi do poslje dnje trećine radnje muškarci držali ukočena ženska tijela po put svojih svirepih instrumenata, u grotesknoj konstelaciji združene sa s v ojim tijelima. Ali, ta tijela žena nikako da srastu u muška, doživljavamo ih kao divlju silu koja se polako savija ali ne puca, već naprotiv, dobija na gipkosti. Ov o portretiranje žensko-muških odnosa, tanke granice između toplog zagrljaja i ledenog stiska, dij alektika motritelja i mot rene – iako jasno komuniciraju naslo vnu tematiku predstave (odnos jezivog i , istovremeno, zadivljujućeg) , imaju potencijal za još komplek snije raslojavanje svog značenja . Elementi koji doprinose tom raslojavanju, a već su u o v om obličju realizovan i u „ Deinosu “ , su svakako muzika ( Hanan Hadžajlić ) i diz ajn svjetla ( Nedim Pejdah ) , sjajno nijan sirani, dobroćudni „ manipulatori “ naših utisaka o vizualnom aspektu predstave. Potreba za pomenutim raslojavanjem dolazi od u t iska da sve žene u predstavi utjelovljuju jedan te isti, homogen ženski subjekt (a jedn ako je homogen i muški subjekt „ D einosa “ ), koji se tek na momente usložnjava. Tomu je najče šće slučaj u scenama u kojima su likovi fizički i figurativno odvojeni jedni od drugi h , naj češće u intervalima nakon traumatičnih događaja. Rea kcija na traumu , taj proces preživlja vanja , je za svakog lika ove pre dstave autentič na. Tu se posebno ističe Lara Musa u jednoj od posljednjih scena, provocirajući žilavost neugodno deformisanog tijela i hipnotički izrazivši rezove njegovih mijena , kao da je bremenit novim , hrabrim duhom. „ Deinos “ je druga po redu predstava Novog teatra, a predstojeće reprize i zainteresovanost publike obeća vaju uistinu nov tonalitet prisutan na sarajevskoj teatarskoj sceni. Potrebna je još samo malo već a smje lost da „ Deinos “ svoju publiku o d voajera straha gurne preko nje gova ruba.