Sandy Lopičić se vraća sarajevskoj publici nakon 36 godina. Njegov koncert predstavlja spoj starih i novih aranžmana, obogaćen etno zvukovima. Publika može očekivati snažne melodije i moćne ritmove, a Lopičić želi da muzika zbliži i pomiri ljude.
Za obrasce, rokove i moguće naknadne izmjene koristite originalnu objavu institucije.
1. Nakon školovanja u Sarajevu i dugogodišnjeg rada u Austriji, šta za Vas znači povratak sarajevskoj publici?
Kao prvo, riječ “povratak” uvijek me malo pogodi jer ja lično nemam osjećaj da sam ikada otišao. Ali, da, ipak je prošlo 36 godina od mog odlaska, tako da svaki dolazak zaista jeste svojevrstan “povratak”, odnosno posjeta.
Nastupi u Sarajevu za mene uvijek imaju poseban značaj jer predstavljaju neku vrstu “updatea” mog vlastitog puta i razvoja. U smislu: “Gdje ste, raja moja? Evo me, još sam tu. Evo da se tuspasim, da pokažem dokle sam stigao i u kojem sam se pravcu razvio…” I onda se, naravno, nadam nekom vašem „blagoslovu“. 🙂
Sa Sandy Lopičić Orkestrom svirao sam dva puta u Sarajevu i vratio se u Austriju s dva potpuno različita iskustva. Prvi put bilo je to 2001. godine u Slozi – koncert je bio fulminantan i svima je ostao u lijepom sjećanju. Drugi nastup, 2003. godine na Baščaršijskim noćima, bio je pod nekom nesretnom zvijezdom. Em je usred koncerta počela padati kiša, em je naša predgrupa, Hubert von Goisern, austrijska zvijezda koju smo tada željeli predstaviti sarajevskoj publici, kasnila tri sata. To nam je, nažalost, uspjelo pokvariti ćejf, a potom i cijelu atmosferu.
2. Pored muzike, dugo se bavite pozorištem i glumom. Da li iskustvo režije utiče na način na koji gradite koncert i njegovu dramaturgiju?
Da, definitivno. Redoslijed kreiram prema tempu, dinamici i raznolikosti tonaliteta, a, koliko je moguće, i tematski, prema tekstovima.
Možda je još zanimljivije to što i pozorišne komade režiram posmatrajući ih kroz muzičke aspekte i termine kao što su staccato, ritardando, crescendo, pauze i slično. Zanat je zanat. 🙂
3. Superstvar okuplja muzičare iz različitih zemalja i različitih muzičkih sredina. Kako njihove pojedinačne senzibilitete povezujete u zajednički zvuk?
Muzika s Balkana zna biti veoma specifična po zvuku, melizmima, intonaciji i drugim elementima, pa je ponekad bliska i razumljiva prvenstveno ljudima s ovog područja. Meni je uvijek bilo važno da našu muziku na neki način učinim pristupačnom i međunarodnoj publici. To ne znači da je treba pojednostavljivati, nego je možda svesti na najmanji zajednički imenilac.
Ja lično ne znam svirati balkansku muziku na autentičan način. Zato mi je bilo nužno da je obrađujem na svoj, lični način. Tako je uz neku originalnu melodiju često nastajala sasvim nova harmonizacija, pa čak i ritmičke izmjene. Uz interpretaciju muzičara koji dolaze iz jazza ili klasične muzike nastaju dodatne inovacije, odnosno simbioza različitih uticaja, a samim tim i nešto novo.
Nikada nisam bio spreman opredijeliti se samo za jednu vrstu muzike. Zato sam za sebe odlučio da mogu biti sve to istovremeno: klasičar, roker, džezer, narodnjak i još mnogo toga.
Sarajevska filharmonija uskoro započinje svoju 103. koncertnu sezonu s četiri koncertne večeri do kraja 2026. godine. Sezonu otvara koncert "Infinity" 11. septembra, a slijede koncerti "Halloween Symphonic", "Imagine" i tradicionalni "Novogodišnji koncert".
Nika Kelava, studentica prve godine, nastupa uz Sarajevsku filharmoniju. Izvodi djelo Camillea Saint-Saënsa, a njen nastup predstavlja važan korak u njenom muzičkom razvoju. Karte se mogu kupiti online ili na prodajnim mjestima sistema Kupi Kartu.
4. Šta publika može očekivati od koncerta? Da li je riječ o presjeku dosadašnjeg rada ili o novom poglavlju ovog projekta?
Rekao bih da je riječ o mješavini starih i novih aranžmana, ali dovedenoj na novi nivo moćnosti zvuka. Zadržali smo svoje prepoznatljive elemente (rock, funk i jazz) ali smo dodali i neke nove etnozvukove, poput bugarskih gajdi i duduka, kao i elemente filmske muzike.
Mislim da ovaj projekat, Balkan Symphonics, više ničim ne mogu nadmašiti. On dostiže najvišu muzičku dimenziju, barem za mene.
Već sam po sebi ima snažne melodije, moćne ritmove i veliko harmonijsko bogatstvo, a onda tome dodate još i simfonijski aparat – znači, sve na kvadrat!
Mislim da se time krug na neki način ponovo zatvara jer ipak potičem iz klasične muzičke socijalizacije, a ovim projektom ponovo se vraćam, odnosno približavam tim “korijenima”.
Veoma mi je žao što nas moja pokojna profesorica klavira, Neda Stanković, neće moći slušati. Znam da bi bila oduševljena. Uvijek me podržavala u svemu što sam radio. Dobri mentori uvijek su otvoreni za sve.
5. Kakvu biste emociju ili utisak željeli da publika ponese nakon koncerta?
Kao prvo, želio bih da publika osjeti da nas muzika može spasiti tako što će nas zbližiti, ujediniti i pomiriti.
U vremenima globalizacije postalo je veoma vidljivo koliko su svi narodi Balkana zapravo bliski i slični jedni drugima. Kada je riječ o kvalitetu i raznolikosti narodne muzike, balkanska regija sigurno je jedan od najbogatijih komadića ove planete.
The post Sandy Lopičić: Muzika nas može spasiti tako što će nas zbližiti, ujediniti i pomiriti. first appeared on Sarajevska filharmonija | Sarajevo philharmonic orchestra.
